Zukine stolačke anegdote
30. maj 2014. | Kultura | Autor: Mehmed Dizdar | Pogledano: 4504 puta
Zuko Džumhur je bio čest gost "Slova Gorčina". Bivao je u Stocu i ranije, volio je doći. Jednom je doveo Ivu Andrića, mislim 1970. Zapravo i njega i Andrića doveli Ico Mutevelić i Ljubo Jandrić. Bio sam, kao mlad profesor, početnik, u delegaciji koja ih je dočekala na Radimlji. Konvencionalan razgovor s početka pređe nekako na historiju, na turski period. Andrić priča neke detalje, turski zulum uglavnom, i Turke naziva Agarjanima. Bez izuzetka, bez lapsusa, a mirno, staloženo, kako samo on zna pričati. Bilo je u njegovoj priči nečeg što mi nije ležalo, neki ton, neki poseban Andrićev izraz lica, ledena mirnoća u riječima. Možda je i moja predrasuda učinila da pomislim kako nobelovac mrzi Turke. Ne bih imao ništa protiv da on Turcima ne naziva naše, domaće, domicilne ljude, muslimane. 

U Begovini, pak, Ivo vedriji. Hvali i arhitekturu, i đerize, što u svakoj avliji prolaze i kroz zahod, i avlije što blistaju čistoćom i urednošću, i hamamdžike u kojima su se "Turci" redovno kupali, a Zuko jedva dočeka:

"Agarjani!"

Andrić kao da nije primijetio podvalu, ne reaguje, ali kad Zuko ponovi dva, tri puta, Andrić se osmjehnu neobično široko i neprimijetno klimnu glavom. Zuko nam se okrenu, namignu nam i šapnu:

"Shvatio je."

Na "Slovu Gorčina" bio je uglavnom sa suprugom Vezirom, njegovom dobrom vilom koja ga je pazila i njegovala, jer je već pomalo poboljevao, a volio je naveče s Janom i ostalim jaranima "podijeliti veselje" uz čašicu. Vezira je vodila računa da ne bude previše, a mala Maša, njihova unuka, bila je džoker koji je vazda palio. Prema njoj je Zuko bio nevjerovatno nježan. Topio se od sreće kad bi je držao u krilu ili vodio u šetnju pored Bregave.

Bolest je prikrivao. Na otvaranju jedne izložbe, ne znam bijaše li to Safet Zec ili Ibrahim Ljubović, jedva je stajao, ali dosjetkom prikri svoje stanje. Veli da sva otvaranja treba da traju onoliko koliko čovjek može stajati na jednoj nozi. Njegovo je taman toliko i trajalo.

Kad je bio raspoložen, a po pravilu bi to bilo poslije treće ili četvrte, pravio je sjajne dosjetke i pričao anegdote za koje smo mi mislili da se javno ne smiju pričati.

Sjedi jedne večeri ulema Stoca, "efemerni političari", ali i Todo Kurtović, visoki savezni funkcioner i priča se o religiji i Partiji, o odnosu prema vjernicima i svećenicima, a Zuko veli Todi:

"Sad ću ja tebi, Todo, ispričati nešto interesantno."

Svi ušutješe, a Zuko poče:

"U jednom gradu u Bosni, nije bitno koji je grad, oslobodilo se. Četeres je peta. Treba početi škola, a nema učitelja. Neko se sjeti hodže što je bio u partizanima i odlučiše da njega angažuju. Rekli su mu da je to važan zadatak, da treba učiti djecu, ali Boga nema. Nema ni Pejgambera. I hodža pristao. Morao čovjek pristati. Kad je škola počela, hodža ušao u učionicu, gleda u djecu, djeca mjere njega.  Onda će hodža: "E, djeco, neka znate od sada više nema Boga ... Nema ni Pejgambera ... Tobe jarabi," pa malo stade, misli i premišlja te dodade: "A ako bidne, najebali smo i ja i vi." Efemerni se zgledavaju, šta to Zuko baljezga, a Todo prasnu u smjeh. Onda i oni. Lahnu im.

Jednom opet, bi veoma vruć dan, podne, Zuko sa Mašom dolazi u hotel sa jutarnje šetnje. U hotelu na bašči nekoliko drugarica,  među njima Todina supruga. Sunce im pripeklo, a njima nešto lijeno promijeniti mjesto.

"Kako su moje lijepe dame?," pita ih pristojno i veselo.
"Ama vruće, brate Zuko, šta je ovo?," odgovara jedna od njih
"Ne sekiraj se. Nije ovo ništa kako će vam biti u džehenemu," šeretski će dobri hodoljub, a one ne znaju šali li se ili je zloban. Ne znam ni ja, a puk'o bih od smijeha, samo se bojim da ne ispadnem neprijstojan.

Pita ga jedanom Jan, uz kafu, jutro je i razgovor i nije baš tečan i lahak. Nekakvi neraspoloženi oba:

"Zuko, Boga ti, gdje je tvoje stanište?"
"Nema, Jane. Mijenjam," oporo odgovara?

Jan klimnu glavom kao da razumije, a Zuko otpi malo kafe pa nastavi: 

"Ja sam, moj Jane, musliman. Bosanski."

Kao da tek tada Janu bi jasno da mu nije jasno. Ne pita ništa, očekuje dalje objašnjenje. Zuko šuti, pije kafu, Jan ga prodorno i začuđeno gleda.

"Moj lijepi Jane," nastavi, ipak, "Bosanski muslimani ne treba da imaju stanište. Trebaju im dva kofera i auto. A ja imam dva kofera i "spačeka."

Bio je užasno ozbiljan kad je ovo govorio, a ja mislio da se šali. Jan je shvatio. Samo je rekao: "Ja!"

Sjetio sam se tog razgovora 1992. Negdje pred rat, poslije zadnje ili predzadnje manifestacije, već je cijela zemlja na putu u haos, ispratismo Zulfikara. Voziće ga vozač Građevinskog preduzeća u Čapljinu na voz. I Hamica Brkić će s njim. Zuko mi nekako tužan. Odoše.

Pokasno se  Hamica pojavi u "Lovcu". Smjesti se i, čini mi se, jedva čeka da nam nešto kaže. Prije nego sjede poče: 

"Svratili mi u šoferov vinograd da uzmemo gajbu grožđa. Berba. Svratio i Zuko. U ćoši, u hladu pod kruškom, sjedio dedo. Ima mu dobro preko osamdeset, a Zuko pravo njemu:

"Merhaba, dedo!"
"Merhaba!"
"Kako si, kako zdravlje?"
"Dobro, fala Bogu, samo ništa ne vidim," dedo će sjetno.
"Ne žali, dedo, Boga mi nemaš šta vidjeti", utješi ga Zuko, a dedo se nadu smijati. 

Smijemo se i nas dvojica, a Zuko mrtav hladan.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register