Stare škole stolačke
10. dec 2012. | Historija | Autor: Hajrudin Ćurić | Pogledano: 815 puta
Krajem turske vladavine u Bosni i Hercegovini, u Stocu i stolačkom kadiluku bilo je nekoliko škola, muslimanskih, srpskih (pravoslavnih) i hrvatskih (katoličkih). Muslimani su imali sibjan mektebe u kojima se sticalo početno vjersko obrazovanje. Koliko ih je bilo u Stocu, teško je odrediti. Prema salnami (službenom kalendaru) Bosanskog vilajeta za godinu 1292. po Hidžri (1875/76) u Stocu je bilo 19 sibjan mekteba sa 360 učenika i 150 učenica.

Osim sibjan mekteba, u Stocu je postojala i ruždija. Ruždije su bile prve državne svjetovne škole u Bosni i Hercegovini otvorene prije austrougarske okupacije (1878.) i pristupačne pripadnicima svih vjeroispovjesti u Osmanskom carstvu. Po svome rangu one su odgovarale nižoj srednjoj školi i bile su neka vrsta građanske škole ili niže realke. U njima su se učenici tokom 4 godine osposobljavali za niža činovnička zvanja, većinom za pisare.

Stolac je ruždiju dobio 1871. godine. Troškovi za gradnju iznosili su 8952 groša. Pored priloga u novcu i materijalu koje su dali činovnici i narod, gradnja škole pomognuta je i iz državne blagajne.

Oskudni izvori ne daju detaljnijih podatak o ovim muslimanskim školama, njihovim učiteljima i učenicima. Što se tiče nastavnih predmeta, može se pretpostaviti da seu njima učilo uglavnom ono što i u drugim manjin bosanskohercegovačkim mjestima.

Srbi (pravoslavni) u Stocu imali su svoju školu ispod stare pravoslavne crkve. Kada sam, u aprilu 1955. godine, boravio u Stocu i njegovoj okolini u cilju proučavanja tog kraja, vidio sam trošnu kućicu u kojoj je nekad bila smještena stara srpska (pravoslavna) škola, uz kuću Nedjeljka Kurilića. Po pričanju Nedjeljka Kurilića, podignuta je oko 1850. godine. Prema mojim istraživanjima, ne zna se tačno kada je škola osnovana, ali je, svakako, postojala 60-ih godina XIX vijeka.

Tada se spominju učitelji Sava Popović i Sava Rotula. Rotula je bio mirjanin. Godine 1866., kada je on bio učitelj, škola je imala 40 učenika. S obzirom na ovaj broj i dimenzije sobice, učenici su sigurno učili u smjenama.

Prema podacima iz salnama Bosanskog vilajeta za godine 1287-1289 po Hidžri (1870/71-1872/73), u stolačkom kadiluku bile su tri pravoslavne škole koje su pohažala 42 učenika i 23 učenice.

Iz navedenih salnama vidi se da je u stolačkom kadiluku, konkretno u Stocu, bila i jedna katolička škola sa 18 učenika i 7 učenica. U izvještaju austro-ugarskog generalnog konzula Teodorovića ministru spoljnih poslova grofu Andrašiju od 9. maja 1873. spominje se neki 16-godišnji mladić koji podučava nekoliko djece u čitanju. Za školsku zgradu kaže se da ne odgovara svojoj svrsi, ali bi se mogla učiniti upotrebljivom.

Prema drugim podacima, sultan Abdul-Aziz odobrio je za hrvatsku (katoličku) školu u Stocu 8000 groša, a Austrija je davala 300 forinti za učitelje. Za školu se mnogo zauzimao stolački župnik don Lazar Lazarević koji je uspio da prikupi i nešto školskog inventara. Škola je imala pisana pravila za svaki razred. U četvrtom razredu, pored povijesti, prirodopisa i "nebopisa" (zvjezdoznanstva), učilo se i "udvorenje uljudnosti" tj. lijepo ponašanje.

Prije austrougarske okupacije spominju se učitelji Anđelko Glavinić iz Stoca (koji je kasnije postao katolički župnik), Ivan Vlaho i Stjepan Demeli iz Sinja, koga su otpustili iz učiteljske službe.

Za vrijeme okupacije škola izvjesno vrijeme nije radila, a kad su se prilike smirile, nastavila je rad. Od učitelja iz toga vremena najduže je radio Tunjo (Anto) Kauzaninović (sedam godina). Augustin Kristić zabilježio je interesantan detalj o posjeti ministra Kalaja Stocu i ovoj školi:

"Jednoga dana dođe ministar Kalay u Stolac, te posjeti i osnovnu katoličku školu, a škola ga svečano dočeka. Tadanji Hrvati, pa i Hrvati Hercegovine, prema svojoj sigurnoj političkoj nauci, kao i Česi, nisu priznavali cara nego austrijskog cara, a za Hrvate - hrvatskog kralja. Tako su pjevali: Bože živi, čuvaj Bože našeg kralja i naš dom! Iza kako su djeca pred ministrom Kalayom odgovarala razne predmete, na završetku su zapjevali "Kraljevku" i te riječi. To Kalaya odmah naljuti, a kotarski pretstojnik Miron Zarzyezky sutradan raspusti školu i austrijska vlast imenuje učiteljem Jovana Šestanovića i još jednu učiteljicu. Pretstojnikov oficijal na silu provali u katoličku školu i iznese i ono malo školskog inventara što ga je sa mukom skupljao zauzetni don Lazar."

Iz ove škole izišlo je više đaka, među kojima su bili: Nine Buconjić, Stjepan Trolić, Nikola Trolić, don Ivan Raguž, don Papac, don Marijan Vujnović, dr. Tambić i mnogi trgovci, činovnici i namještenici.

Kada je riječ o hrvatskoj (katoličkoj) školi u Stocu, neće biti suvišno ako se navede pokušaj dovođenja milosrdnih sestara u Stolac, u cilju vaspitanje ženske omladine. Godine 1872, kada su milosrdne sestre iz Zagreba došle u Mostar i otvorile školu, pokušano je da se u Hercegovinu dovedu milosrdne sestre jednog talijanskog reda.

Dubrovački biskup Ivan Zafron, koji je po buli Grgura XVI bio i apostolski administrativac mrkanske i trebinjske biskupije, podnio je 15. oktobra 1872. predstavku austrougarskom ministru spoljnih poslova grofu Andrašiju u kojoj moli da mu se isposluje sultanov berat da može slobodno dolaziti na područje pomenutih biskupija i vršiti biskupsku službu. U predstavci skreće pažnju ministru na prilike kod katolika u Hercegovini i, između ostalog, predlaže: "Ovaj nesretni narod nema nikakvih škola, pa bi bilo od veoma velike koristi da se za odgoj ženske mladeži pozovu Službenice milosrđa (Ancelle di Carita) koje tako uspješno djeluju u Dubrovniku. One su spremne raditi uz čedniju potporu nego li je traže slični redovi."

Austrougarsko ministarstvo spoljnih poslova poslalo je 6. novembra 1872. prepis biskupove predstavke austrougarskom generalnom konzulu Teodoroviću u Sarajevo i zatražilo od njega da, pošto sasluša mišljenje mostarskog vice-konzula Relje, podnese iscrpan izvještaj.

Prvog decembra 1872. Teodorović je poslao Relji prepis ministarskog dopisa i biskupove predstavke i zatražio njegovo mišljenje. U svom odgovoru Relja je bio mišljenja da su za ove zemlje podesnije milosrdne sestre iz Zagreba, koje vladaju i njemačkim i hrvatskim jezikom, dok spomenute sestre ne znaju hrvatski jezik. Zagrebačke sestre poznaju i običaje ovdašnjih katolika. "One su bez prigovora, umjerene, štedljive i vrsne kućanice." Sestre u Mostaru dobivaju od austrougarske vlade godišnju potporu od 400 forinti, dok "Talijanke ne bi bile zadovoljne ni sa dva puta toliko." Na osnovu toga, vice-konzul misli da hrvatskim sestrama treba dati prednost. Kad bi se dovele u Stolac 3-4 zagrebačke milosrdnice da poučavaju žensku omladinu, to bi bilo privremeno dovoljno "jer u katoličkim selima i gradovima, gdje su katolici u manjini, ne bi mogle živjeti."

Generalni konzul Teodorović je upitao i župnika Lazarevića u Stocu da li bi tamošnji katolici mogli pridonijeti za izdržavanje milosrdnica. Dobivši odgovor od Lazarevića da bi za vaspitanje ženske omladine bilo poželjno dovođenje milosrdnica, ali da za njihovo izdržavanje tamošnje pučanstvo zbog velikog siromaštva ne bi moglo ništa da doprinese, Todorović je, 22. februara 1873, poslao grofu Andrašiju i Reljin izvještaj i Lazarevićev odgovor sa svojim mišljenjem u kome daje prednost zagrebačkim sestrama.

Međutim, pokušaj dovođenja milosrdnih sestara u Stolac nije uspio. Za vrijeme turske vladavine, Mostar je bio jedini grad u Hercegovini u kome su djelovale milosrdne sestre iz Zagreba.

(Odjek, broj 13, Sarajevo 1974)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register