Ne postoje mali ni obični ljudi, ni mali jezici i narodi.

Orhan Pamuk, Turčin, frižak književni nobelovac, romanopisac, dokazuje da književnost ne poznaje jezičke, kulturne i regionalne granice, u najboljem primjeru spisateljskog angažmana piše o svjetovima oko ljudi i ratovima u ljudima samima, o emotivnoj, vjerskoj i istorijskoj ucjeni koja njegovu zemlju tako dugo i uporno drži daleko od Majke Evrope, zapadnog brenda o kome se toliko priča i koji siromasi materijalnim i duhovnim vrijednostima - smatraju rješenjem svih svojih problema i nedoumica. 

Za pjesnika koji sebe voli nazivati ''Ka'', put u Evropu je išao uobičajenim putem, izgonom iz Turske (što dobrovoljnim - što prinudnim), i dobivanjem političkog azila u Njemačkoj. U čehovljevskoj samoći svoga frankfurtskog sobička i životarenja od socijalne pomoči, dobiva auru i poštovanje, čak i izvjesnu slavu, u krugovima Turske emigracije u Njemačkoj, onaj otužni sjaj disidenta koji bježi od smrti ne želeći se odreći svojih uvjerenja.

Sticaj okolnosti, novinarsko istraživanje o misterioznim samoubistvima, i stara ljubav ga vode u Kars, pogranični gradić rastrzan političkim, nacionalnim i socijalnim teretom istorije i vjerske ucjene, gradić čiji stanovnici, radio, televizija, željeznica i čajdžinice, hoteli i slastičarne, kino i pozorište, prethodno okovane bijedom i predrasuda, bivaju snijegom i fizički odsječene od ostatka Turske. Pjesnik Ka tu sreće svoju staru ljubav i novi svjetski poredak koji se prelama preko leđa Kurda, Turaka, Azera, Armena, Islamista, Ateista, ''Zapadnjaka'', Vojske, tajnih službi, okrutnih ubica i gotovo dječji nevinih zanesenjaka. Kao što svaka ideja - pogotovo više sukobljenih ideja - vodi u propast, Kaov rodni grad postaje poprište jezivih događanja, masovnih smaknuća, okrutnih policijskih isljeđivanja, nezamislivih fizičkih i emocionalnih tortura. 

Pozorišna predstava koja trapavo i iritantno simbolizira približavanje Republike (Turske) Zapadu, nastavlja se krvoprolićem u pozorištu, a završava strašnom dramom sa gomilom mrtvih i nesretnih, tek sa par njih koji su, pukim slučajem, na polju kolektivne nesreće, ne svojom voljom, ubrali poneki cvijet sreće. Ataturkova Turska se u Karsu obračunava sa islamskom isključivošću, Islam se obračunava sa Ataturkovom podaničkom Turskom, pjesnik Ka se obračunava sa samim sobom, gradske ljepotice svode završne račune svojih ljubavi i uvjerenja; a pjesnik je ponovo mučen i prognan, ovaj put posramljen i razočaran. 

Bijeli snijeg, pjesnikov sivi kaput i crni stanični pas bez gospodara, pjesme i bilješke napisane u Frankfurtu i Karsu, razgovori sa uglavnom nesretno preživjelima, prate sakupljanje slagalice od koje pisac, Orhan Pamuk, pravi knjigu, lijepu i strašnu, o svjetovima i sudbinama ljudi koji bez traga i pomena nestanu odnoseći svoje najljepše i najružnije sa sobom u grob, prije nego što ih iko do kraja upozna. Možda Nobelova nagrada ipak nije politički motivirana kategorija? Možda ju je barem Pamuk zaslužio svojim knjigama? Moje skromno promišljanje (u objektivnost književnog nagrađivanja ne vjerujem ni kad dobijem kakvu književnu nagradu) nakon čitanja ove knjige, veli vam da je to najveće svjetsko priznanje barem ovaj put, u slučaju Orhana Pamuka, zaista zasluženo.