Jutro. Sunce je ponovo zaposjelo cijelu našu valu, svaki njen kutak kao i okolna brda. Sunca je bilo dovoljno tokom ljeta, za jeseni, a i u zimu nije falilo topline njegovih zraka. I baš kad smo očekivali da će ubrzo obasjavati behar u krošnjama drveća, naprosto zavali snijeg. I to ne mali. Ma šta reći, zatrpani smo do za vrat i sve vidljivo je bijelo da bjelje ne može biti. Na kafanskom stolu gledam dnevnu (mrsku) novinu, za koju se inače mnogi hvale da je ne kupuju, a i zašto bi kad je mogu protabiriti u svakom kafiću. Kafa je loša. Pokušavam da dopustim suncu da preuzme moje misli i da ih udalji negdje daleko od sinoćnjeg sna, bolje rečeno od noćne more koju još iz nekog razloga (straha) nisam do kraja odmotao. I sve bih ja to lahko, uz malu pomoć nedavno pročitanog o snijegu i Angelininom filmu, da nije onog Prike preko puta koji bez truni obzira bulji u mene. Prati svaki moj pokret, svaki mig i kao neki tumor ne da se odstraniti. Odvlači moje misli na sebe.

U malim čarsijama kao što je ova i ne htijući znaš „sve" o svakom. Međutim, Prika nije bio svak, tako da je to „sve" o njemu bilo masnije nego o nama običnim (čitaj nebitnim i bezveznim). Neki kažu da je to familijaran, marljiv i vrijedan čovjek. Drugi opet da je karijerista koji zna kako preći preko leševa sa osmijehom na licu (istim onim koji ima buljeći u mene), a sve da bi se postigao „viši" cilj. Znali su kako i na koji način je zaposlio (a da mu to niko, sem u kafanskim prepričavanjima, njemu iza leđa, nije zamjerio) ne samo svoju familiju nego i sve iz bliskih familija do šestog koljena. Postavio je Prika razne upravne odbore, uvodeći u njih od pripadnika tajnih službi do nekakvih tamo lijevih poslušnika, čime bi naravno osigurao sebe i sve te do šestog koljena. Mudar je Prika. Dobro je znao kome, kad i kako treba dat guzice. Nosi odjela po mjeri, vozi dobro auto, nabacio zube od crnca (i pere ih). Međutim, njemu je sve to malo, i kako bi posve zasjeo na tron, te u svom selu bio najveća seljačina, počeo se kititi i ratnim perjem, pa se svojim ratnim junaštvom hvaliti jadnicima koji su mu se nesebično i revno uvlačili u dupe (isto ono...). Ustanovljena je već šarena lepeza uvlakača, od ljudi kojima je valj'o, do onih koji bi da se obezbjede ako im ustreba, a sve preko onih koji nemaju ni za kladionice i ne znaju šta bi sa sobom ili uvlakača koji to rade ne bi li se dobila kakva stipendija za školovanje (i dobila se). „Iznenadjen i uvredjen" činjenicom da naš narod ne uviđa da se svi ti problemi (što ne mogu reći iz vlastitog iskustva jer do sada nisam ni imao priliku riješavati takve probleme) možda mogu riješiti i drugačije sem prostim dobivanjem statusa uvlakača, izbjegavao sam susret sa njegovim pogledom. I baš kad sam se spremao opsovati (naravno, sebi u bradu) za moj sto sjede Drug, koji kao da je znao o čemu razmišljam pa odmah započe priču.

Bila je devedeset i treća. Narod raštrkan ne sve strane. U svima je gorjela želja za povratkom, tako da se većina naših sugrađana pridruživala istoj jedinici. Vjerovalo se u priče koje su pričane, o povratku, o tome kako ćemo jesti zlatnom kašikom, više kako se san o povratku ne bi prekinuo ili da bi se nada održala nego zbog realnih šansi da bi se to i moglo desiti. Bili smo tu i radi hrane i cigara, jer ni jednog ni drugog nismo imali. Jednoga dana, u komandi se pojavi i on, Prika, te, kad uhvati zgodan momenat, pozva me u stranu da me, kao, nešto priupita. Inače sam bio zadužen za dio oko moralnih pitanja u jedinici, a pošto mi Prika bez imalo okolišanja objasni kako je jako strašljiv, odmah poče moliti i kumiti da mu se nađe kakvo mjesto daleko od svega. Poprilično zbunjen, dosjetih se da bi mu mogao naći mjesto u „moralu". Bez obzira što u to doba, a ni mnogo kasnije, nije bilo fotoaparata, Prika je dobio mjesto našeg „ratnog fotografa". Uslove koje sam mu postavio (poznati redakciji, op. ur.) Prika je prihvatio bez pogovora, i tako je u ulozi fotografa (sve bez fotoaparata) dočekao i kraj rata.

I upravo taj ratni fotograf danas bulji sa fotografije (lanjske ili preklanjske) u moj sto i ne da mi mira. Htjedoh upitati Druga zar su nam se svima zbilja toliko otegla muda (čitaj: da ih više i nemamo) pa da niko od nas nema hrabrosti ni skinuti napokon taj plakat (a kamo li nešto drugo) koji bulji u narod, godinama, istim telećim pogledom, ali Drug je već nestao kao što je iznenada i došao. Popih svoju kafu, sunce je i dalje grlilo našu valu. Sjetih se opet sna, koji, ustvari, i nije bio toliko strašan. Moram na ručak.