Bosna i Hercegovina je čudo od birokratije. U zemlji u kojoj je nezaposlenih daleko preko 50%, ima oko 150 ministara. Vlada, u svim svojim različitim, etnički definisanim formama, ubjedljivo je najveći poslodavac, jedini koji u dogledno vrijeme neće pretrpjeti smanjenje broja zaposlenih; sam proces donošenja takve odluke zahtijevao bi da vlada makar na tren bude efikasna. Zemlja je podijeljena, teritorijalno i kao država, između nacionalističkih birokrata koji se cijenjkaju i trguju njenim razbijenim dijelovima, njenim neprimjenjivim zakonima i ostacima njene budućnosti, dok kuju zavjere kako da zgrabe šta god bude ostalo pošto se konačno sve raspadne. Ono što izgleda kao amatersko ludilo ustvari je sistem.

Konzistentna i ključna logika u kontrolisanom haosu BiH politike jeste logika podjele i segregacije. Legitimitet predstavika etničkih zajednica i njihova pozicija unutar birokratskog sistema baziraju se na njihovom uvjerenju da oni samo brane i štite takozvane nacionalne interese svojih birača od raznih problematičnih projekata. Na nedavnim lokalnim izborima, jedan od slogana hrvatske nacionalističke partije HDZ-a je glasio "Zaštitimo ono što je naše”, stav koji nije ograničen samo na Hrvate. Nacionalističke partije gotovo da i nemaju druge platforme osim predstavljanja svojih birača. One ne nude ekonomski program i rješenja za ogromnu nezaposlenost, ne pokazuju interesovanje da zaustave endemsku korupciju (kriminalne i političke elite je u suštini nemoguće razlikovati), nemaju političku filozofiju van okvira vulgarnog materijalističkog nacionalizma. Jednom izabrani - iznova, strašno, tragično - ovi predstavnici naroda štite ono što je naše (šta god to bilo i ko god da smo to mi) od države koja bi trebalo da bude zajednička domovina, obilježje zajedničkog života. Kao izabrani birokrati, oni podrivaju državu za koju bi trebalo da rade. Da bi ovaj centralizovani haos (sa tri različita etnička centra) mogao legitimno da funkcioniše kao državna politika, svi integrativni porivi bi morali da budu ugušeni. Sve forme identiteta, osim etničkog, moraju nestati ne bi li se omogućio uspon savršenog etnifikovanog subjekta koji nikada neće poželjeti da bude građanin, koji će od vlade zahtijevati ono što bi trebalo da budu njegova ili njena osnovna prava. Proces etničkog treninga počinje rano i nikada se ne završava. Izbačen je Djed Mraza, a djeci su nametnuti vjeronauka u vrtićima i nacionalna grupa predmeta u školama.

U Sarajevu, koje je zadržalo izvjesnu lojalnost prema ideji zajedničkog života, ulažu se određeni napori ka integraciji. U osnovnoj školi Alija Nametak, naprimjer, knjige koje se koriste za čas bosanskog jezika i književnosti uključuju i tekstove srpskih i hrvatskih pisaca, ali ovu školu pohađaju gotovo isključivo bošnjačka djeca. Među osamdeset i dva prvačića koja su se popela na školsku binu, bila je samo šačica djece drugih nacionalnosti, koja potiču iz takozvanih mješovitih brakova ili romske populacije iz Sarajeva. Još jedna posljedica rata je gotovo monolitna etnička struktura. Ne samo da je veliki broj Hrvata i Srba (ali i Bošnjaka) napustio grad tokom i nakon njegove opsade, već se i veliki broj izbjeglica iz istočne Bosne, koji su bili brutalno protjerani od strane Karadžićevih ubica, doselio u njega. Iako su svi s kojima sam razgovarao u Aliji Nametku izrazili, činilo mi se vrlo iskreno, svoju posvećenost ideji zajedničkog života, malo je onih sa kojima bi se takvo zajedništvo moglo uspostaviti.

Učiteljica Fatka mi je šapatom ispričala o neprospavanoj noći koju je provela brinući se za dijete čiji su roditelji odbili da ga upišu na vjeronauku, jedini od svih roditelja. Okretala se i prevrtala u krevetu, zamišljala ga kako sam tumara školskim hodnicima. Kada je vjeroučiteljka sutradan ušla u učionicu, to dijete je uzelo svoje stvari i spremilo se da krene, a onda je njegov najbolji drug odlučio da mu se pridruži kako ne bi bio sam. Ova priča nam govori da je zajednički život moguć samo izolovano, na obodima. „Produbljujemo jaz", promrmljala je.

Taj jaz je institucionalizovan u formi "dvije škole pod jednim krovom”. U nekim dijelovima Bosne, djeca različitih nacionalnosti pohađaju školu u istoj zgradi ali su strogo odvojena: idu u različite učionice, nemaju zajedničke časove, često uče po različitim programima i knjigama, dok se nastavnici niti miješaju niti sarađuju. U nekim školama, časovi počinju u različito vrijeme kako djeca ne bi ostvarila bilo kakav kontakt ili komuniciju prije ili poslije škole.

Posjetio sam jednu od takvih "dvije u jednoj” škola u Stocu, gradiću u istočnoj Hercegovini. Stolac je prije početka rata bio mješovit grad, ali su ga sa početkom neprijateljstava 1992. mnogi Srbi napustili. Kada su se Bošnjaci i Hrvati (koji su početkom rata bili saveznici) 1993. godine okrenuli jedni protiv drugih širom Bosne i Hercegovine, Stolac je etnički očišćen od strane hrvatskih snaga koje su zatvorile veliki broj Bošnjaka u užasne improvizovane kampove. Poslije rata, jedan broj Bošnjaka se vratio u Stolac ali je grad ostao podjeljen. U to vrijeme, školu - koja je bila jedina u gradu i u koju su prije rata išla sva djeca - pohađala su samo hrvatska djeca. Opštinska vlast koju su kontrolisali Hrvati odbila je da primi bošnjačku djecu. Tek na pritisak međunarodne zajednice i uspostavljanja koncepta "dvije škole pod jednim krovom”, bošnjačkoj djeci je bilo dozvoljeno da pohađaju ovu školu, onu istu u koju su njihovi roditelji išli zajedno sa svojim hrvatskim i srpskim drugovim mnogo godina prije nego što je rat uništio njihov zajednički život.

Danas je ova škola striktno podijeljena. Dio za bošnjačku djecu je značajno manji; za sedamnaest odjeljenja postoji samo devet učionica, a da biste došli do nekih od njih morate da se penjete pomoćnim stepenicama. Dio za hrvatsku djecu ima više učionica ali, kako mi je rekao direktor bošnjačke škole Sedžad Pezo, Hrvati ne žele da ga dijele (niko iz hrvatske škole nije bio voljan da razgovara sa mnom). Gospodin Pezo je čvrst, energičan čovjek koji je bio nastavnik fizičkog prije nego što je postavljen za direktora. Njegov otac je izgradio ovu školu, rekao mi je, a on je u njoj radio dvadeset pet godina. Prije rata, prisjeća se sa tugom, nju je pohađalo 800 učenika koji su dijelili sve. Škola radi po konceptu "dvije škole pod jednim krovom” skoro petnaest godina. On za ovakvu segregaciju krivi hrvatske opštinske vlasti. „Oni ne žele da budemo zajedno". Štaviše, Svjetska banka je ponudila zajam školi pod uslovom da se integriše ali su, kaže, „vlasti to odbile". Privatno, tvrdi on, bošnjački i hrvatski nastavnici se slažu; roditelji su također za integraciju, a djeca su najmanji problem. Ona se miješaju i zajedno igraju prije škole (časovi počinju u isto vrijeme), prije nego što ih razdvoje. On se potrudio da iznađe krivca za to, pa je većinu problema pripisao Dejtonskom sporazumu: on je uništio obrazovanje i sistem zdravstvene zaštite i cijelu zemlju; podstakao je katastrofalnu podjelu zemlje na kantone; dopustio je da nenormalno postane normalno i obrnuto. Uhvatio se za glavu: „Šta će biti za dvadeset godina?"

Direktor Pezo me je ispratio do učionice, dalje hodnikom od njegove male kancelarije. Školski odmor je još trajao; djeca su užinala dok sam razgovarao sa njihovom nastavnicom  Aidom Obradović. Mlada žena sa dvogodišnjim nastavničkim iskustvom imala je samo jedan razred koji je uzela prošle godine kao prvake. U početku joj je bilo teško da uspostavi red jer su djeca, kaže, "svjesna svojih prava”. Đaci su se vratili u učionicu i posjedali na svoje jastuke po podu. Ovo im je bio poslednji čas toga dana i izgledali su pomalo umorno ili su, možda, bili zbunjeni mojim prisustvom u učionici - vjerovatno se nisu sretali sa puno stranaca. Možda im se moje ne-bošnjačko ime - Saša - učinilo čudnim, pa su neka od njih otvoreno buljila u mene dok je nastavnica Aida okupljala razred. Sjedili su u krugu i pričali o stvarima koje vole: Aldin voli matematiku, Samra voli školu, Husein voli da crta. Iako su sva djeca bila Bošnjaci, nigdje u učionici nije bilo znakova, simbola ili slika koje bi upućivale na njihovo etničko porjeklo. Tu je bio i jedan poster koji su napravila sama djeca - Pravila ponašanja - na kojem je stajalo: „Mi slušamo druge dok govore"; „Mi pomažemo jedni drugima"; „Mi štitimo školu i učionicu".

Djeca su bila vaspitana, fina i draga. Učiteljica Aida je bila nježna sa njima, iako pomalo troma i usporena, moguće od treme zbog mog prisustva - nije lako ignorisati čovjeka od 103 kilograma u sobi punoj sedmogodišnjaka. U trenutku sam shvatio šta su to oni ovdje učili - meškoljeći se na jastucima na kojima su sjedili, okrenuti prema učiteljici kao suncokreti - učili su kako da budu jedni sa drugima, kako da budu zajedno, kako da žive zajednički život. Na žalost, zajedništvo tog života je moguće samo u okviru njihove etničke zajednice.

Po završetku časa, djeca su ostala u učionici jer je sljedio roditeljski sastanak. Kada su roditelji ušli, izuvši cipele, djeca su se okupila na tepihu u uglu učionice kod prozora. Sastanak je počeo prilično bezopasno: učiteljica Aida ih je informisala o cijenama radnih svezaka, pretplati za dječije časopise i obaveznom osiguranju. Roditelji su to primili k znanju u tišini, ali se onda jedan krupan mlad čovjek predstavio, zbog mene - zove se Nermin Bise - i rekao da bi roditelji željeli da govore o školskom prevozu. Naglasio je da im je dosta nepravde i diskriminacije. Dok njegov hrvatski komšija Drago plaća pet bosanskih maraka godišnje po djetetu za prevoz do škole, Nermin plaća po 20 maraka mjesečno za svako od svoje dvoje djece. „A naša djeca se zajedno igraju", zavapio je. Djeca dolaze u školu ne samo odvojenim autobusima, već i po različitim cijenama. Cijela stvar neobično podsjeća na daleki američki jug pedesetih godina - drugačiji, a opet isti problem - s tim što su tada sva djeca bar dijelila isti autobus.

Nermin je bio "portparol” roditelja koji su bili nervozno tihi - željeli su da izraze svoju ljutnju, ali su umesto toga samo lomili prste i nelagodno se premještali sa noge na nogu. Roditelji su potpisali peticiju, rekao je učiteljici Aidi, i čak bili spremni da im djeca bojkotuju školu. Željeli su da razgovaraju sa direktorom Pezom. Aida, bez riječi podrške ili primjedbe, otišla je da ga pozove. Roditelji su ostali u tišini - nisu razgovarali sa svojom djecom, nisu ih čak ni pogledali. Djeca koja su se dosađivala su tiho pričala jedna sa drugima - ona su jednostavno bila prisutna u tom svijetu odraslih.

Aida se vratila sa direktorom i on je saslušao Nermina koji je pročitao peticiju - njena suština je bila da će, ako se nešto ne bude preduzelo, roditelji započeti bojkot narednog ponedjeljka (ovo se dešavalo u petak).

Direktor Pezo je saslušao Nermina, ali je onda zamolio roditelje da razmisle o svojoj djeci i odustanu od bojkota. Roditelji su ga upitali šta onda da urade, ali on nije znao šta da im odgovori. „Škola ne može da utiče na odluke opštinskih vlasti", rekao im je. Usljedila je konfuzna prepirka koja se rasplamsavala sa svakom riječju, kulminirajući u nadvikivanju. Roditelji su željeli da se nešto preduzme. Direktor je rekao da škola ne može ništa da uradi i da bi bojkot kaznio djecu. Onda su iznova ponovljeni isti argumenti, ali sada glasnije.

Djeca su, izgledalo je, postajala sve bljeđa. Neka su bila vidno uznemirena: nekoliko dječaka se okrenulo ka zidu kao da nisu mogli da gledaju cijelu stvar.

Svima je bilo jasno da se ništa neće riješiti ni tada ni u neko dogledno vrijeme. Vazduh je bio zasićen osećanjem mizerije, poniženja i ljutnje koji su logična posljedica života u Bosni i Hercegovini. Poniženja samo mijenjaju oblik, ljutnja mijenja intenzitet, mizerija je svakodnevna pojava - a prebljedjela djeca sve to upijaju. „Ovo je realnost", zagrmio je direktor Pezo. „Ovo je realnost u kojoj živimo."

Šta je to što želimo i očekujemo od obrazovanja? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo da definišemo ko smo to "mi”, da razumijemo kako "mi” nastajemo. Meni se čini očiglednim da, prolazeći kroz obrazovni sistem, djeca postaju građani. Obrazovanje im pomaže da definišu svoje lične i kolektivne identitete. U idealnom slučaju, ono teži da im obezbijedi sredstva kako bi mogla da učestvuju u javnom životu i razumiju sebe u nekoj vrsti zajedničkog okruženja. U liberalnim demokratijama obećanje (i zahtjev), sadržani u zagarantovanom pravu na obrazovanje, ogledaju se u tome što će građanin koji završi taj sistem obrazovanja biti svjestan svog odnosa i duga prema javnom životu. Imaće prilike da razvije razumno nezavistan i kritičan um, svijest o svojim pravima i obavezama u demokratskom sistemu, spreman i voljan da učestvuje. Drugim riječima, obrazovni sistem obučava ljude kako da se odnose prema autoritetu - epistemološkom, legalnom, političkom. On ne samo da prenosi znanje, on definiše šta ga čini, odakle dolazi i koji izvori znanja su odobreni od strane autoriteta i stoga legitimni.

Obrazovni sistem je sistem očekivanja. Sve što je potrebno da znate o načinima na koje javni život zamišlja i definiše svoje članove, naći ćete u njegovom obrazovanju. Tragedija obrazovanja u Bosni i Hercegovini je u tome što su namjere koje stoje iza njenog obrazovnog sistema - koliko god podijeljene i anarhične - lako vidljive, pa ipak gotovo da nema političke sile na državnom nivou koja bi mogla da zaustavi ispiranje mozgova, a kamoli razmontira njegovu strukturu.

Nacionalisti, koji predstavljaju konstitutivne narode, žele i očekuju nacionalne predmete, ne građanske. Oni žele da djeca izađu iz hlabave obrazovne mašine naučena da misle o sebi samo u granicama svog etniciteta. Njihova individualnost je pretpostavljena - politički, legalno, epistemološki - nacionalnom. Malo je prostora za "ja”, samo za "mi”. Ono što "mi” očekujemo od obrazovanja jeste neupitno, besprijekorno, očigledno "nama” i, posljedično, "njima”. Unutrašnja svrha bosansko-hercegovačkog obrazovanja, njegovo pravo značenje, oličeno u nacionalnoj grupi predmeta, nije toliko poslušnost koliko njegova epistemološka čvrstina. Polje znanja je ograničeno u smislu etniciteta i bazirano na prijedlogu da postoji samo jedan način da se bude individua ili građanin. Obrazovanje je proces normalizacije. Ukoliko želiš da budeš to što jesi, moraš da budeš jedan od nas. Ako si jedan od nas, vrlo je malo načina da budeš to što jesi.

(tekst preuzet s beogradskog portala Peščanik u redakcijski skraćenoj verziji)