Upravo najveći gubici, najtužnija dešavanja i nesreće često bivaju povodom da se ljudi pokažu ljudima, prevaziđu sve izmišljene i poticane barijere, i pokažu da međusobno razumijevanje nije nemoguća misija. Tako je nedavna tragedija koju je Stolac osjetio kao zajedničku bol, uz svu žalost i tugu, pokazala da vrijedi vjerovati u dobro u ljudima. Naš kolumnista Nermin Bise oglasio se nedavno na našem portalu, a na redakcijski e-mail stiglo mu je svojevrsno pismo zahvale.

Koliko god da je takvu vrstu prepiske, i to pisanu ovakvim povodom, pomalo neumjesno objavljivati, činimo to vjerujući u viši smisao takvog postupka. Naime, u svom onom ružnom ozračju kakvo je oko Stoca tako dugo stvarano, vjerujemo kako je ohrabrujuće vidjeti da ljudi nisu zaboravili cijeniti jedni druge, poštovati lijepe geste i na lijepu riječ uzvraćati još ljepšom. Upravo onako kako nas sve svete knjige uče. Stoga smo ipak odlučili podijeliti s Vama e-mail upućen na ime našeg kolumniste i njegov odgovor. Vjerujemo kako ćete, nakon što pročitate retke koji slijede, shvatiti šta nas je ponukalo na to.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------- 

Cijenjeni gosp. Bise. 

Pročitao sam više puta Vaš članak "Znam za jednu novu zvijezdu na nebu", te Vam ovom prilikom ne mogu riječima izraziti koliko ste plemenito, ljudski i emocionalno napisali ovaj tekst. Obzirom da sam bliža rodbina sa pokojnom Kornelijom samo  vam  mogu reći: Svaka čast i jedno veliko hvala na ovom tekstu. 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Poštovani gospodine,

Prije svega, da izrazim saučešće i Vama i podijelim tugu s nenadoknadivim gubitkom u obitelji, i kamo sreće da je ova naša prepiska svoj motiv imala u nečemu radosnijem i veselijem, a ne u preranom odlasku moje prijateljice i Vaše Kornelije, pokoj njenoj plemenitoj duši neka podari Jedan i Jedini Gospod.

Hvala Vam na riječima koje ste mi uputili i na taj način i kod mene još jednom pomiješali sve one osjećaje i emocije pod kojima sam i napisao spomenuti članak. Oni su još uvijek pomiješani - ponosni i sretni što sam poznavao i za prijateljicu imao Korneliju, a tragični i tužni što smo je prerano izgubili.

Ada u Stocu i ostale stolačke ulice kojima je ponosno i uzdignuta čela koračala više nisu iste otkako nije s nama, ali je Kornelija toliko voljela svoj grad i ljude koji žive u njemu da je to najbolje pokazao i njen posljednji ispraćaj na koji je došao čitav grad i bliža i dalja okolina. Kažu, da iza ljudi ostaju njihova dijela koja o njima svjedoče i govore bolje nego što to za života uspijemo pokazati ili možda i učiniti. 

Kada se malo vratim na taj tužni dan posljednjeg ispraćaja i prisjetim se slike te nepregledne kolone ljudi, bol i tuga zbog gubitka ostaje nemjerljiva i s tim prizorom. Voljela je svoj grad i svoje ljude, čak toliko da je to i pokazala i onog trena kada više, nažalost, nije sa nama. To govori više od bilo kakvih riječi. Njena zvijezda ostat će da vječno sja na nebu iznad njenog i našeg Stoca.

Primite iskrene izraze saučešća još jednom, i srdačne pozdrave, uz želju da izdržite u ovim teškim trenucima i nadu da ćemo se skoro i upoznati u Vašem i mom Stocu.

Lijepi pozdravi Vama i Vašima.

S poštovanjem, Nermin Bise.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------