Onih golubova kakvi su čest motiv na fotografijama sa sarajevske Baščaršije ili dubrovačkog Straduna u Stocu nikad nije bilo. Istina, Stolac je uvijek imao nekolicinu vještih golubara koji su uz kuću uzgajali ove letače i pismonoše u penziji, pa bi za lijepih dana nebo iznad nekih mahala bilo pozornica plesa i akrobacija pernatih prevrtača. No, Stolac nije bio uskraćen za svojevrsne „gradske ptice". Naše su, naravno, bile kumre, one pepeljastosmeđe ptice što vas jutrom podsjećaju da vam valja kupiti kruh. „Gu-gu-gu... Ku-puj-kruh..."

Kumra ili gugutka ptica je iz porodice golubova, tačnije iz reda golupčarki, a zbog crnog prstena oko vrata kod nas se nerijetko misli kako je kumra ustvari naš naziv za grlicu, što je netačno. Porijeklom je iz sjeveroistočne Afrike, a naš naziv kumra (ustvari skraćeno od kumrija) potječe iz turskog jezika, budući da je istoimena srodnica ove ptice diljem Osmanskog carstva držana kao kafeska ptica koju je bilo lako pripitomiti i dresirati da jede iz ruke djeci ili haremskim damama. Otud se ova ptica u literaturi katkad naziva i „turski golub".

Izvjesni Eugen Pagliarucci objavio je 1902. godine u „Glasniku Zemaljskog muzeja" kraći tekst pod naslovom „Zanimljiva opažanja iz života nekih ptica u Hercegovini i u Bugarskoj". Na stranu to što pojma nemam otkud čovjeku ideja da Hercegovinu poveže s Bugarskom, za nas je važan sljedeći navod iz teksta koji govori o porijeklu kumre u našim krajevima: „Ovdješnji žitelji kao i lovci tvrde da je taj golub prijašnjeg vremena donošen ovamo po hadžijama i tako se ovdje nastanio. Poslije da su se kumre sasvim prilagodile ovdješnjoj klimi i postale stalnim stanovnicima." 

Uglavnom, onako kako se EU danas širi prema istoku, kumra se početkom stoljeća s Balkana širila dublje u Evropu. U međuvremenu je, prilagodivši se životu u gradovima, postala ptica stanarica (sprva su bile selice), pa se kumre 1947. spuštaju u Beč, 1949. stižu u Nizozemsku, 1950. u Belgiju i Švedsku, a 1960. već ih ima po gradovima na Britanskom otočju. Potom su donesene na Bahame, odakle 1982. naseljavaju Floridu, a danas ih ima u 22 države SAD-a. Ima li među ovim kumrama izbjeglicama i Stočanki nije nam poznato, ali orintolozi kažu kako su današnje evopske gugutke porijeklom uglavnom iz naših krajeva.

Kad smo već kod orintologa, oni kumru opisuju kao pticu nalik divljoj grlici, s tim što su joj gornja pera krila skoro iste boje kao i hrbat, dugačka je od 30 do 33 cm, raspon krila joj je 47 do 55 cm, teška je 150 do 200 grama, a zanimljivo je da oba spola izgledaju jednako. Latinski naziv joj je streptopelia decaocto, a svoja gnijezda (uglavnom skromno i šlampavo građena) svija skoro isključivo u crnogoričnom drveću. U gnijezdu su najčešće jedno do dva jaja, a mladi se izlegu za 13 ili 14 dana. Jaja u gnijezdo polažu vrlo često, s obzirom da jaja ili mladunčad nerijetko stradaju od mački, svraka i vjeverica.

Dvojica mostarskih pjesnika u svojim stihovima spominju kumre. Hamza Humo tako kaže: „Po baščama tvojim neutješna sjeta / Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene", a Aleksa Šantić pjeva: „Nad rijekom, gdje kumre guču zore cijele / Vidim čardak begov, vidim ispod sviju / prozora mu uskih penju se i viju / slatkovine bronze crvene i bijele". Srpski književnik Borisav Stanković jednu svoju pripovijetku naslovio je „Gugutka". 

Stolačke kumre još uvijek svojim gugutanjem bude Stočane. Bit će, doduše, da im njihovo oglašavanje danas ne zvuči kao „kupuj kruh", već ih prije podsjeća da se u Stocu kruh danas teško gdje može zaraditi. A ostane li tako, teško da će stolačka mladost svoja gnijezda savijati u rodnom gradu. Razmišljaju li o tome oni koji od silnog bavljenja lobiranjem ili objašnjavanjem stolačke stvarnosti gledaocima FTV-a nemaju kad poslušati šta kumre poručuju, ostaje nam da vidimo.