Oprezno koračam uskim proprćenim stazama. Bjelina i studen oko mene, a u meni južnjačka duša ne može nikako da svikne i navikne na kontinentalne zime i ledove umjerenokontinentalne klime na koju se već, evo, cijelo desetljeće privikavam. Da nije moje Bibe i one crkavice koju mukotrpno zarađujem piskaranjem, u ovom paklenom gradu ne bih nikada zanoćio. Došao bih, možda, samo nekad s proljeća ili ljeta kada se snjegovi otope i gore zazelene, došao bih posjetiti drage ljude, poćuliti na sajmišta knjiga, pogledati neku predstavu i film ili, ako se desi, dobar koncert. 

Koračam raširenih nogu ne bi li moj oslonac na ledenoj stazi bio što čvršći i stabilniji. Koračam i ne stajem. Otkako je bjelina okovala prijestolnicu izlazim samo kad moram, na lopatanje u kome sam, moram priznati, postao izuzetno dobar, tako da je ulaz ispred naše zgrade prohodan sa svih strana a svojim primjerom privukao sam mnogobrojne landohane iz komšiluka da se prihvate te alatke. Izlazim i po nafaku kad mojoj Bibi na um padne nešto slatko (crna čokolada ili Griotte) a baš joj danas „naumpalo" i neka je. Volim njen dječji osmijeh koji osunča našu malu izbu kada joj donesem čokoladu. Znam da će pojesti samo jednu kocku a ostatak će, ljuba moja, dati meni. Nije mi mrsko hodati do najudaljenije trgovine, samo da bih mogao uživati u ljepoti naše čokolade. 

Tišina... Bjelina... Psi... Vijavica. Vjetar vije. Čovjeka ni vuka nije („Ognja, ognja, kosti vrište", baš kako je pjevao  Jure Kaštelan), ali pasa lutalica, dojučerašnjih kućnih ljubimaca, svuda. Sa psima drugujem od kako znam za sebe. U dvorištu moga dede smjenilo se mnogo pasa i svaki od njih se zvao Bobi (nije se desilo da istovremeno ima dva ili više Bobija) i uvijek bio vučjak lijepe sivkaste dlake i naćuljenih ušiju. On  je čuvao nas i našu imovinu, a mi smo njega pazili, hranili, mazili, njegovali, vakcinisali... Mi djeca smo se često igrali sa njim, a on je uživao, praćakao se za loptom i pazio da ne upadnemo u bazen. A djetinjstvo i bezbrižnost brzo prođoše, nesta i Bobi, ali osta zanimljiva deklinacija (N. Bobi, G. Bobina, D. Bobinu, A. Bobina, V. Bobi, I. Bobinom, L. Bobinu) o kojoj ću, uskoro, rado popričati sa kolegom i poznatim jezikoslovcem Muradifom Padežom. 

Kažu da je pas najbolji čovjekov prijatelj, ali i prijatelji znaju postati najveći neprijatelji onda kada se pređe granica tolerancije, kad sit i gladan stanu jedan do drugog. Mislim na Bobina i koračam. Tri usahle olinjale pasje duše čeprkaju promrzlim šapama oko zatrpanog kontejnera. Znam da je snijeg psima lutalicama smanjio životni prostor pa su mnogo više u kontaktu sa ljudima. Znam da  ljudi nisu hrana za pse ali... nagon za preživljavanje ne pita da li si čovjek ili pileći batak. 

Koračam tiho... Spor sam... Zavlačim ruke u džepove... Uvlačim glavu u ramena... Sam...  Oprezan, jer, kažu, u što sumnjam, ne vjeruj Vlahu ni setetu...

Gdje su sada kafilerije i šinteri (mrske su mi ove riječi, taman kao i eutanazija, humano usmrćenje!) - dok  je bilo njih na ulicama nisu vrludali čopori pasa lutalica. Ali, mi Bosanci i Hercegovci hoćemo u Evropu pa jednoglasno usvajamo njene zakone, Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja (već odavno imamo Zakon o zaštiti i dobrobiti ljudi, pa su oni, logično, de iure i de facto, zaštićeni i žive u dobrobiti). I kako to već kod nas bude i biva, zakon je jedno jer je na papiru a opipljivo izgleda drugačije jer se gura i prebacuje sa jednog nivoa na drugi.  Tako da su naši psi na procjepu usvojenog i neprimijenjenog zakona prinuđeni lutati ulicama zbog nedostatka adekvatnih azila. Naravno, tenderska procedura je ispoštovana, pošteno, sredstva za azile i skrb oko azilanata su prebačena na račune raznih organizacija koje vole životinje. 

Čitao sam da je tuzlansku profesoricu Nermu Hamidović ugrizao jedan takav pas a injekciju protiv zaraze je morala platiti sama, a „ukoliko želi prijaviti napad nadležnoj službi, mora sama pronaći psa koji ju je napao i prijaviti njegovu tačnu lokaciju". Mogla ga je i doma odvesti ili pustiti da se pošteno najede dok se zakonska procedura ispoštuje. 

Primiču se... Bliže... Bliže... Reže...

Bože, psi hranu pronalaze njuhom a ja prefinjeno mirišem na Bibine peksimete. Mamac sam... Razjarena gladna pasja zubala... pjene... Soče još razjareniji želuci... Znojim se... Nikog nema... Nikog...

Muk... gledaju me... gledam ih... čekaju... čekam... Strah očiju nema... stojim... ukopan... strah i samo strah... velike gladne zakrvavljene oči me proždiru... nišane moje udove... majko... Bože... ljudi... gotovo je... ne boli... samo snijeg koji rumeni... vrisak... vrisaaaaaaak... praznina... aaaaaaaaaaaa...

Glas iz daljine. Mio, najmiliji. Ljube... ljube... 

Plačem od sreće... moja Biba... Bibo... Bibo... 

Šta je, ljube... 

Boli me noga.

Šta je bilo, ljube...

Krvarim... zovi pomoć... boliiiii... 

Gdje...

Tuuuu... tu... krv...

Nema krvi, ljube... nema... šta je bilo... 

Ujelo me pašče...

Tišina...

Smijeh... štipanje... hladna voda... budim se...

Biba... smijeh... topla soba... bjelina naše postelje... sreća... apsolutna sreća...

Volim sanjati, ali nekada se lijepo i iz sna probuditi, pogotovo ako te budi voljeno biće i čekaju dvije šoljice kafe i malo, malo čokolade i dosta, dosta neispričanih priča.