Da bilo gdje u ovoj zemlji postoji sportski kolektiv koji za nepune tri godine postojanja proizvede dvoje državnih reprezentativaca, bila bi to velika priča, stvar dostojna svakog respekta. Kad takav sportski kolektiv nastane u Stocu (onakvom kakav danas nažalost jeste) i kad je riječ o skoro isključivo plodu golemog entuzijazma dvojice mladih ljudi, pred tom dvojicom valja ustati na noge. A eto, u Stocu se desilo i dešava upravo to. Samo što za istinske vrijednosti, izgleda, malo ko haje. Ali to je već stara i isuviše žalosna priča. No, krenimo redom.

Karate klub „Bregava" Stolac osnovan je 2009. godine. Osnovala su ga dvojica mladih Stočana, nosioci crnog pojasa i sportisti u najljepšem smislu te riječi - Salko Vukičević i Alija Pezo. Ta dvojica stolačkih karatista upoznali su se ustvari nakon što su se, nakon progonaničkh dana, iz Mostara odnosno Bugojna vratili u svoj rodni Stolac. Oba su se karateom počeli baviti još kao dječaci, u danima kad se za domovinu borilo i tako što se u njenim najtežim danima pripremalo za buduće sportske uspjehe pod njenom zastavom. Salko Vukičević karateom se počeo baviti u Mostaru, one nesretne 1993. godine, u KK „Mostar", a u mostarski KK „Student" prelazi 1998. Osvajač je brojnih medalja na državnim prvenstvima i turnirima širom Bosne i Hercegovine. Nosilac je crnog pojasa, prvi dan, i licencirani karate trener i ispitivač. Učestvovao je na cijelom nizu međunarodnih seminara i takmičenja, na kojima je imao čast boriti se protiv značajnih međunarodnih majstora karatea. Alija Pezo svoje prve korake u svijet karatea napravio je u Bugojnu 1994. godine, u KK „Iskra", današnjem KK „Vrbas" Bugojno. U mostarski KK „Stari Grad" prelazi 2003., tada već kao nosilac zlatne medalje sa ekipnog prvenstva BiH u borbama. Na riznici njegovih medalja i priznanja pozavidio bi mu svaki ozbiljan zaljubljenik karatea. Nosilac je crnog pojasa, drugi dan, i također licencirani trener i ispitivač.

Upoznavši se, napokon, u rodnom gradu, Salko i Alija zaključili su kako im nema druge nego udružiti svoja znanja i iskustva i pokušati ih prenijeti na djecu koja odrastaju u Stocu. A najbolji mogući način bio je osnovati domaći karate klub. I tako nastade Karate klub „Bregava", već danas, samo tri godine kasnije, klub čiji mladi karatisti su osvojili mnoštvo medalja i priznanja. Klub koji je član Karate saveza Bosne i Hercegovine i Tradicionalnog karate saveza naše zemlje. U KK „Bregava" danas četrdesetero mladih Stočana, uzrasta između 6 i 15 godina, izrastaju u vrsne karatiste i, što je još važnije, ljude zdravoga duha i tijela. Ali, trnovit je bio put do ovog uspjeha. A po trnju stolačkog nemara i nerazumijevanja ovaj dvojac plemenitih sportista itekako gazi i danas.

Odlučivši se da osnuju KK „Bregava", Salko i Alija išli su jedinim mogućim im putem. Sami su napravili i po gradu polijepili plakate, pokušali, onako kako su mogli i znali, animirati djecu i roditelje, no na prvom treningu pojavilo se tek troje djece. Njih dvojicu, na svu sreću po stolački sport, to nije obeshrabrilo. Krenuli su s treningom i djeca su stekla svoja prva znanja o ovoj drevnoj borilačkoj vještini. Rad njihovih trenera toliko im se dopao da su već na naredni trening privukli dvadesetak svojih vršnjaka. I već sa prvog zvaničnog takmičenja na kojem su učestvovali, turnira u Sarajevu u organizaciji tamošnjeg KK „Centar - Stari Grad", mladi stolački karatisti vratili su se s pregršt medalja, a izborila ih je, neka ostane zapisano, ekipa u sastavu: Amar Obradović, Ajla Đulmez, Huso Hamzić, Amina Hamzić, Nail Žugor, Amar Žale i Andin Šetka. Kako je broj djece uključene u rad kluba rastao, Salko i Alija više su se trudili da im osiguraju koliko-toliko adekvatne uslove za dalji rad. Obraćali su se na sve adrese s kojih bi se moglo nadati kakvoj potpori, slali na desetine dopisa kantonalnim i federalnim institucijama koje se (barem bi trebalo) brinu za sport i mlade, obraćali se političkim zvaničnicima i nezvaničnim političarima, ali pomoći, pa niti makar formalnog pisma podrške, niotkud. A pred njima su bili novi i novi turniri i prvenstva. I s nijednog se stolački karatisti nisu vratili bez medalja. A putovalo se tako što bi se roditelji mladih karatista između sebe „porefali" da se djeci plati prijevoz, hrana i učešče na takmičenjima. Valjalo je i valja svake godine uplatiti i članarinu državnim karate savezima, da bi stolački karate klub uopće mogao postojati, a ona iznosi, za male karatiste s Bregave golemih, 1 150 KM. I opet bi se rješenje na kraju našlo u roditeljskim prilozima i potpori nekolicine stolačkih privatnika. I za ovu godinu valja im platiti članarinu, već u martu. A i ove godine KK „Bregava", klub koji bi valjda bio ponos svakog drugog grada, prepušten je sam sebi.

Vrhunac sramote svih nas kojima su puna usta floskula o ljubavi prema Stocu desio se ipak prošle godine. KK „Bregava" izborio je uspjeh kakav nikad u historiji stolačkog sporta nije ostvaren. Dvoje mladih Stočana odabrani su u reprezentaciju Bosne i Hercegovine za svjetsko prvenstvo u karateu koje se održavalo u Beogradu. Da, dvoje djece s Bregave, zovu se Ajla Đulmez i Amar Obradović, odabrani su da na svjetskom prvenstvu u karateu brane boje naše zemlje. Najblistaviji trenutak stolačkog sporta ikada. A da bi se učestvovalo na svjetskom prvenstvu, znate, potreban je novac. KK „Bregava", naravno, nije ga imao. Uzalud su Alija i Salko pokucali na desetine tapaciranih vrata po kojekakvim institucijama  u kojima sjede ljudi zaduženi da se brinu za dobro ove zemlje, Hercegovine i Stoca. Vrata su valjda i tapacirana zato da se kucanje onih koje valja pomoći ne čuje. Uzalud su opet poslali desetine faksova i e-mailova. Obećanja, doduše, nije da nije bilo. Obećanja iz usta političara barem nikad nije manjkalo. Ali bližilo se vrijeme da Ajla i Amar krenu na svjetsko prvenstvo, da izađu pred publiku u kimonima s grbom Bosne i Hercegovine na prsima. A Beograd se činio daleko koliko i Jokohama. Na kraju, u posljednji tren, nešto uz pomoć roditelja i rodbine, a nešto uz pomoć školskih drugova, koji su sami organizovali akciju prikupljanja sredstava u školi, Ajla Đulmez otišla je u Beograd. Amar Obradović nije, dovoljno novca nije se uspjelo sakupiti. I neka se zna, Ajla Đulmez vratila se sa svjetskog prvenstva u karateu kao četvrtoplasirana. Ni Amar Obradović ne bi se vratio bez velikog rezultata, u to možete biti sigurni. Samo da je imao priliku da pokaže da je dorastao najboljim svojim vršnjacima iz cijelog svijeta. 

Ni ovakav, u iole normalnoj zemlji i gradu, nezamisliv apsurd, nije obeshrabrio Ajlu, Amara, njihove klupske drugove i trenere. Nastavili su raditi još više, još žešće i upornije. Uprkos ignoranciji, u inat  gluposti oko njih, u slavu svoje mladosti, vještine i talenta. Oni znaju koliko vrijede, i to im je dovoljno. A dokazali su to i nedavno, kad su se s državnog prvenstva za 2011. vratili s 15 medalja. Petnaest medalja za njih petnaestero, a zovu se: Amar Obradović, Ajla Đulmez, Amar Žale, Aris Đulmez, Lejla Mujakić, Nail Žugor, Husein i Ali Mahmutćehajić, Amina Hamzić, Demir Bešo, Huso Hamzić, Enis Tuka, Adnan Mahmutović, Irnes Ovčina i Ermin Kohnić. Petnaest medalja za njih i za Salku Vukičevića i Aliju Pezu.

U danas obnovljenoj stolačkoj sportskoj sali oni nastavljaju trenirati, kao što su tu trenirali i onda kad je kroz salu puhao propuh a sa stropova visile one odvaljene plastične trake. I plaćaju za tu salu najam, kao što su ga plaćali i tada. Izdvajaju ga iz svojih džepova. Inače, karate i ostali borilački sportovi treniraju se na specijalnoj podlozi - tatamiju, na tatamiju se izvode i borbe na takmičenjima. To su one strunjače na kojima se takmičari neće povrijediti. Stolački karatisti ih nemaju. Tatami košta nekih 2 000 KM, i oni ga sebi ne mogu priuštiti. Kao što sebi ne mogu priuštiti ni mnoštvo potrebne opreme, rukavica, štitnika, vreća, fokusera, zubala... Oni treniraju na golom parketu, u patikama. To je isto kao da fudbaleri treniraju na asfaltu i bosi, a onda pred utakmicu obuju kopačku i izađu na travnati fudbalski teren. I opet pobjeđuju, opet donose medalje. S takmičenja širom zemlje na koja putuju isključivo o svome trošku, na koja ih nerijetko voze roditelji.

Njihov klub zove se „Bregava", na njihovim trenerkama piše Stolac. Oni svojim djelima pokazuju svoju ljubav prema Stocu. I žele da im i mi djelima pokažemo da dijelimo s njima tu ljubav. Hoćemo li to znati? Želimo li to? Dosad se baš i nismo proslavili. Dugujemo im golemo izvinjenje. Samo je jedan način da zalužimo oprost naših malih-velikih šampiona. Svi odlično znamo koji je to način. Oni su svoje odradili i odrađuju da bolje ne može. Sada je do nas! Da, imaju svoj profil na facebooku. I imaju 1228 prijatelja. Barem tamo tako piše.