Dr. Belma Prndelj - Šator, docentica za lingvističke nauke i prodekanesa za istraživački rad na mostarskom Fakultetu humanističkih nauka, obišla je mnoge evropske zemlje, živjela u njima, školovala se, bila i u Americi, „ali nigdje nisam našla ovakvo parče neba kao što je stolačko, niti ljepše rijeke od Bregave". O tome kako je postala najmlađi doktor na Fakultetu, moglo bi se dugo pričati, ali i o tome da, iako ima brojne pozive za nastavak karijere van Stoca i Mostara, ne razmišlja o odlasku. 

„Smatrala bih to izdajom i lošim primjerom za sugrađane koji ostaju i opstaju, prkoseći neprilikama, ne gubeći nadu... Stolac je sudbina svih Stočana, bez obzira na različitosti, na prošlost, na razočarenja i loše uspomene. Ljudi su kao rijeka. Uvijek nađu put jedni ka drugima", kaže Prndelj - Šator, koja se opredjelila za studij germanistike na Filozofskom fakultetu iz ljubavi prema njemačkom jeziku, književnosti, kulturi: „Iako je moj otac potajno želio da to bude ekonomija. Studiranje u Sarajevu otežao mi je i taj dugogodišnji status prognanika, život nomada, s uvijek prisutnom gorčinom nedostatka zavičaja..."

Opet je smogla snage da završi, uz odličan prosjek ocjena. Međutim, željela je nastaviti. Prijavila se na konkurs Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru za mjesto asistenta na odsjeku za njemački jezik i književnost, kao i na postdiplomski studij, a to je podrazumjevalo i preporuku profesora iz uže naučne oblasti: „Otišla sam uz nagovor prijatelja do prof. Miloja Đorđevića, koji je sa zadovoljstvom napisao vrlo pozitivnu i iskrenu preporuku za mene. To je, pored ostalih referenci, bilo presudno za moj prijem na FHN, ali je to bio i, meni tada prijeko potreban, vjetar u leđa. Zaista sam mu beskrajno zahvalna. Profesor je u meni prepoznao „materijal", posvetila sam se učenju i uspjela, uz razumijevanje i veliku podršku roditelja, doktorirati u 29. Godini, pa i unatoč izgubljenoj godini školovanja ratne 1992."

Isprva je željela raditi doktorsku tezu iz oblasti njemačke sintakse. Međutim, veliki izazov je bila činjenica da je paremiologija (nauka o poslovicama) lingvistička disciplina još u povoju: „Uska povezanost čovjeka sa životinjom se snažno odražava u poslovicama, kako u njemačkom tako i u bosanskom jeziku. S obzirom na oskudnost i manjkavost rječnika bosanskog jezika (npr. Postojeći ne broji niti jednu poslovicu), pravila sam anketu širom BiH, kako bih dobila što potpuniju sliku sadašnjeg paremiološkog blaga. Zanimljivo je da obrazovanje i socijalni milje nisu utjecali na broj poslovica koje su ispitanici spontano navodili. Presudna je bila starosna dob. Ispitanici stariji od 55 godina navodili su čak do 40 različitih poslovica, čak i onih dosad nezabilježenih. Poredeći poslovice sa odabranim leksičkim poljem u njemačkom i bosanskom jeziku, uočila sam sličnosti i razlike, uglavnom kulturološke prirode."

Dr. Prndelj - Šator otkriva da će se uskoro pojaviti njena knjiga za koju vjeruje da će predstavljati „doprinos i poticaj ovoj vrlo zanimljivoj lingvističkoj disciplini". Kaže: „Nažalost, okupirani smo svakodnevnicom i cjelokupno promišljanje se svodi na kako 'za leđa baciti' još jedan dan. Stvarnost je prepuna loših odabira i loših uzora. Najveću satisfakciju imaju oni koji afirmaciju ličnosti vide u bogatstvu ostvarenja vlastite individualnosti, a ne u bogatstvu materijalnog ostvarenja." Šta ekspertica za jezik misli o prevođenju, tom mostu između zemaljskih obala?

„Evo, najznačajniji i najutjecajniji prijevod Hasanaginice bio je iz pera velikog Johanna Wolfganga Goethea, koji ju je prepjevao po Fortisovom italijanskom originalu i njemačkom Werthesovom prijevodu, u drugoj polovini 18. Stoljeća, a objavljen je u 8. Svesku Goetheovih 'Sabranih spisa'. Otada je mnogo puta preštampan, pa ga poznaje cijeli svijet. Danas je engleski toliko moćan da 'zatire' mnoge male jezike, a bosanski, da bi ostao i opstao, mora imati svoje gorostase. Koliko je snažan narod, toliko je moćan i njegov jezik, i obrnuto", tvrdi dr. Prndelj - Šator, napominjući da su književni prevodioci u BiH marginalizirani: „Prevodilaštvo je ozbiljan proces u koji, osim znanja i ljubavi, treba uložiti i nešto novca i strateškog pristupa. A Meša Selimović za naš maternji jezik kaže: 'Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije, a možda i našeg jezika uopšte, nalazi se u baladi Omer i Merjema: Đul miriše, mila moja majko/Čini mi se Omerova duša.'"

Ako se učenju jezika pristupi kao obavezi, a ne kao mogućnosti za upotpunjavanje ličnosti, onda se nedostatak dara često ističe kao izgovor.Naš mentalitet kao da ima urošeni otpor prema svakoj vrsti obaveza. Istraživanja su, recimo, pokazala da motivacija ima značajnu ulogu u usvajanju stranog jezika. Postoji integrativna i instrumentalna motivacija. Prva podrazumijeva naklonost učenika ka jeziku, dok druga predstavlja učenje jezika zbog koristi koja će se imati od toga. Istraživanja također pokazuju da je integrativna motivacija od ključnog značaja za postizanje visokog znanja ciljanog jezika i da žene posjeduju integrativnu, dok muškarci teže ka instrumentalnoj motivaciji. A nije tačno da mlađi učenici uvijek bolje i efikasnije usvajaju strani jezik.

Priroda je jako mudra, ako se tako mogu izraziti, te nam daje devet mjeseci da se pripremimo, ali u trenutku kada ugledate to maleno lice, promijenjeni ste zauvijek. Rania je donijela mnogo radosti mojoj porodici. Mene je učinila odgovornijom i u moje ponašanje unijela više emotivnosti. Upotpunila mi je život i darivala najljepšu i meni najdražu titulu mame.

Oduševljenje mnogih Stocem samo me je lišilo svake sumnje da možda nisam presubjektivna prema zavičaju. Eh, kako bi Evropljani znali cijeniti ovu našu kolijevku među brdima. Nada u povratak u Stolac osmišljavala je godinama život moje porodice. Prvi put kada sam došla, sa sestrom sam otišla do našeg stana, pozvonila na vrata koja su se nakratko otvorila. Tu su se tada nalazila neka druga djeca, spavala su u mome krevetu i igrala se mojim lutkama. Sve se to uklopilo u stravični izgled grada, ali mi Stolac nije ogadilo, pa najvećim uspjehom smatram to što sam svoj život, koji je 93. počeo ličiti na rijeku ponornicu, vratila u korito i ugodno ga uobličila do svoje tridesete godine.

Adnan Velagić: Od 2002. Smo na Fakultetu humanističkih nauka, sve do doktoriranja, radili zajedno kao asistenti, a sada sa Belmom, kao sa prodekanesom, opet blisko sarađujem. Vrlo je radina, savjesna, iskrena, odgovorna, zrači pozitivnom energijom, zna šta želi, a šta može. Već i činjenica da je postala doktor nauka u ranoj životnoj dobi, i to iz, u nas, deficitarne oblasti, dovoljno svjedoči i o njenim kvalitetima, ali i o znanstveno vrijednom njenom angažmanu.

Mirela Zerem: Moje prijateljstvo s Belmom traje trinaest godina. Zajedno smo završile srednju školu i studij germanistike. Ono što je kao osobu čini dragocjenom i posebnom jeste to da se ona svemu u potpunosti posvećuje, nesebično žrtvujući sebe i slobodno vrijeme. Pouzdanost, iskrenost, upornost i požrtvovanost su osobine koje je odlikuju kao uspješnu poslovnu ženu i najbolju prijateljicu.